Danas je Valentinovo vrlo omiljen blagdan ne samo u Francuskoj, već u cijeloj Zapadnoj Europi i
to toliko da je smatran narodnim običajem koji se dovodi u vezu sa svecem-mučenikom
iz 3. st. Sv. Valentinom, čiji je blagdan upravo 14. veljače.
Najpoznatija teorija o nastanku ovog blagdana potječe iz Rima, još dok je kršćanstvo bilo
potpuno nova i mlada religija, živio je Valentin. Prema legendi, Valentin je bio svećenik,
mučen za vladavine cara Claudija II (269-70). Bazilika u njegovu čast podignuta je u Rimu u
Via Plaminia već u 4. stoljeću. Tadašnji car, naredio je svim vojnicima da se niti slučajno ne
smiju ženiti ili zaručivati jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće
htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima.
Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku, pa nisu više htjeli vršiti sam obred
vjenčanja. Međutim, svećenik po imenu Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je
potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga vlasti
nisu uhvatile i bacile u tamnicu. 14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana
Luperkalija) svećeniku Valentinu odrubili su glavu.
Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem, a kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo,
svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalija i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su
da će se novi praznik slaviti 14. veljače, na dan Valentinove smrti, a ime su mu dali u
spomen na ovog sveca. Naravno da postoje i druge teorije o porijeklu ovog blagdana, pa se
tako mogu pronaći teze da potječe od nekih poganskih obreda.
Porijeklo ovog običaja vodi nas i u Englesku, gdje se ovaj običaj u prvotnom obliku
obilježavao tako što su zaljubljeni plemići slali svojim izabranicama ljubavna pisma. Na
europsko je kopno ovaj običaj uveo francuski kralj-pjesnik Charles d’Orleans koji je 1415.
godine kod Agincourta pao u zarobljeništvo i kao zarobljenik proveo u Engleskoj dvadeset i
pet godina. Tijekom svog prisilnog boravka u Engleskoj, Charles se uglavnom bavio
pisanjem poezije. Kada se vratio u Francusku, jedna od prvih stvari koju je učinio, bila je ta
da svojim sunarodnjacima preporuči vođenje običaja slanja Valentina, tj. ljubavnog pisma
koje se šalje osobi suprotnog spola, svake 14. veljače. Naravno, da je ovaj pomodni običaj
odmah usvojen na dvorovima, ali dugo je trajalo dok nije prihvaćen u narodu. Čitati i pisati
bila je samo privilegija plemića i tek kada su se najširi slojevi naroda opismenili običaj je
prihvaćen u cijeloj Francuskoj.
U našoj narodnoj tradiciji ovaj dan u prošlosti nije imao neko posebno značenje, osim što se
govorilo da se toga dana ptičice žene, pa se i tako opet dovodio u vezu sa zaljubljenima. Na
blagdan Valentinova, 14. veljače, roditelji su svoju djecu varali kako se toga dana Ptičeki
ženiju. Kao i na svakoj svadbi ima obilja jela i pića, a bez veselja i glazbe ne može proći ni
jedno veselje. Ti ptičji svatovi se održavaju u živicama i šumarcima. Na gozbi ima dakako
svekolikog jela i pića i mnogo raznih glazbala. U rano jutro svadba prestaje, ptice idu spavati,
a ostaju utihnula glazbala i preostalo jelo i piće. Odrasli šalju bosonogu djecu, čim se
probude, u obližnju živicu da pokupe ostatke s ptičje svadbe (koje su im oni, naravno, u ranu
zoru ostavili). Djecu su najviše zanimala ptičja glazbala. No, uz sav trud, u živici ih nisu
nalazili. Tu je bilo jela (mesa, kobasice, kolači…) i pića. Zaokupljena njima sve dok se do sita
ne bi najela, djeca su dobro ozebla. Vraćala su se, stoga, kući plačući. Odrasli su ih
dočekivali i objašnjavali im da je njihov plač melodija s ptičjih glazbala, te da će oni biti zdravi
i dobri pjevači.
Svetom se Valentinu zagovaralo za zdravlje. Njegovo ime znači Zdravko.
Osobito su mu se zagovarala djeca koja su imala fraz (padavicu). Narodna izreka kaže:
Toplina sv. Valentina, zima do koljena.
Moslavačka učiteljica, etnografkinja, umjetnica i pripovjedačica Zorka Sever je valentinsku
priču 28. veljače 1937. godine pretvorila u pjesmu za djecu koja nosi naziv:
Ptičja svadba
U mjesecu veljači
Baš na Valentina
Svadbu bome slavio
Vrabac – tica fina!
Tu je bilo od glista
Svakakvih „pašteta“
I šturdl od puževa
Nek vas ne smeta!
Frigani su bili
Vinogradski šmrčki,
Tak vješto priređeni,
Kak meso od trčki!
Od hrušteva kobase
Sa filom od sira,
Moraš bit veseo
Kraj takvoga pira!
Još su nam priredile
Po flašicu vina,
Na grane s kljunom vesele,
Da ih vjetar vina!
Tada jutrom majčica
Prozore otvori,
Pred našim se očima
Krasna slika stvori.
Slatki vise darovi,
Od ranoga jutra
Veseli ih skidamo
Nosimo unutra!
