Kristovo uskrsnuće je apsolutno najveći, najbitniji i najsvjetliji, zapravo jedinstveni događaj u povijesti spasenja i kao temelj kršćanske vjere.  – Sv. Pavao piše onima koji sumnjaju u uskrsnuće Kristovo, a nazivaju se kršćani:“Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1. Kor 15,14).

Doista, oduvijek su ljudi vjerovali da se, na neki način, ljudski život nastavlja i poslije smrti.

I najokorjeliji nevjernik, kad se kući vraća sa pokopa svoje voljene osobe, ne ostaje u čvrstom uvjerenju, da je sve što je ostalo od jedinstvenosti i neponovljivosti te osobe, zauvijek pokopano u grobu, i bijednom sjećanju na proteklo…

No, kršćanstvo svoj pogled na život, smrtnost i vjećni život temelji na osobi, nauci, životu i Uskrsnuću Isusa Krista. Nema, doista, ni jednog ljudskog bića koje bi razotkrilo tajnu ljudske smrti i vjećnog života, do li Isusa Krista i njegova Uskrsnuća.

S tog gledišta Isus nije samo nekakav obićan utemeljitelj nove religije, učitelj nekog novog moralnog zakona ili svjetonazora, već je on Učitelj novoga života – zapravo – on je život u punini. Upravo, uskrsnuće Isusa Krista potvrđuje njegovo božanstvo. – Jer jedini gospodar života i smrti je Bog.  S pravom, teško bi bilo optužiti Stvoritelja da je hirovito postavio zamku smrti ljudskom rodu, kao tragičnu i bolnu konstantu života za sve pravedne i nepravedne, dobre i zle, na ovome svijetu, jer svima je jednom umrijeti.

– Takva okrutnost božanskog Bića bila bi kontradiktorna njemu samome, a posve bi isključivala bilo kakvu potrebu čovjeka, kao razumnog i slobodnog stvora, da mu se približi ili ga zavoli. Zato nam Objava otkriva da je smrt posljedica grijeha. – U mnogim istoćnjačkim religijama, kao i u grčkoj filozofiji, smatralo se da je smrt rastanak duše i tijela, po kojoj se dalje nastavlja duhovni život umrle osobe. – Zapaža se, da kroz cijelo Sv. Pismo na smrt se gleda kao na  „strašan kraj“ ljudskog života (1 Kor 15,54.55; Heb 2,16; Otk 6,8) , a umiranje nije prikazano kao junaštvo, pa čak ni u pogledu Kristove smrti  (Mt 26,36-46).

Naprotiv, smrt je prikazana kao neprijatelj života i ljudi, zapravo posljednji neprijatelj

(1 Kor 15,26).  –  Zašto se ističe ta strahota smrti? Odgovor nam daje Sv. Pavao:“Žalac je smrti grijeh“ (1 Kor 15,56). Čovjek je stvoren u tijelu kao živa duša  (nepeš hayyāh) – kao tjelesno, duševno i duhovno biće –  a smrt izokreče Stvoriteljev naum, te „vraća dušu Bogu“: “Ako dah im oduzmeš, ugibaju, i opet se u prah vraćaju” (Ps 104,29).

Zato su grijeh i smrt usko povezane stvarnosti, za koje čovjek svojim silama ne nalazi odgovora. Apostol Pavao dobro primječuje da je naša ljudska narav podijeljena, jer u samom sebi „nalazim dakle ovaj zakon: kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo“ (Rim 7,21). – Grijeh raskida intimnu, duhovnu povezanost čovjeka s Bogom, unosi nered u integritet same osobe i razara suodnose među ljudima, te donosi nered u stvorenom svijetu. A plod grijeha je smrt, koja nije samo raspad tjelesnih životnih snaga, nego i duhovna promašenost životnog cilja – života u Bogu.

Žeđ za duhovnim nešto je iskonsko u ljudskom biću i sastavni je dio njegove egzistencije. Svaki čovjek, svjestan toga ili ne, u dubini duše žudi za istinom, dobrotom, ljubavlju, ljepotom, u konačnici za Bogom. – U tom smilu, spasenje uključuje Božje milosrđe i njegovu zauzetost da se čovjek oslobodi od ropstva grijeha i „žalca smrti“.

Biblija nam otkriva da se drama grijeha i smrti odvija pred samim Božjim licem i da je sam Bog duboko uključen u nju, a na kraju je prouzročila smrt Njegova Sina (Rim 5,6-11).

Zlo, grijeh i smrt nisu božanstva, koja se protive Bogu ljubavi i života, kao što o tome govore poganske religije, već je bezakonje koje je započelo na Nebu, u pobuni anđela, kao slobodnih bića. Bitka se preselila u ljudsku egzistenciju povjerenjem prvih ljudi u „Oca laži“- Sotonu i Zavodnika ljudi od početka (Iv 8,44). – Tako je prvim grijehom ljudski rod upao u ropsvo Zloga, iz kojeg se jedino neprocjenjivom otkupninom može čovjek osloboditi.

Tu otkupninu je za nas platio sam Bog, po žrtvi svoga Sina. –Grijeh je zahvatio sva područja ljudskog života i same prirode, jer je po svojoj naravi „bijeg od Boga“, koji je izvor istinskog dobra i ljubavi. Grijeh je obmana i laž, kojoj čovjek svojom palom naravi (požudom) i ograničenom spoznajom ne može sam odoljeti. Zato je Bog pokazao svoju ljubav, „oplijenivši samoga sebe“ (Fil 2,6-11), u žrtvi Sina svoga, da bi ljude privlačio „konopcima ljubavi“ (Hoš 11,3-4). Bilo je kroz ljudsku povijest mnogo velikih pravednika, heroja i mučenika, koji su umirali za uzvišene ciljeve (da spase bližnje od rata ili nevolje, da se žrtvuju za tuđe živote, zbog nepravedne osude moćnika i slićno). Isusova smrt nadilazi sve te veličine, ne po herojstvu ili požrtvovnosti, već po božanskoj snazi uskrsnuća. – Samo Bog daje život i pobjeđuje smrt:“Kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu“ (Rim 5,21).  Zato je Kristovo Usrkrsnuće potvrda njegove božanske naravi  i snaga spasenja ljudskog roda. On, pravi Bog, ali i pravi čovjek, u svemu nama jednak, osim u grijehu, posvemašnjim povjerenjem u Oca, predaje se osudi za grijeh, da bi preuzeo prokletvo grijeha ljudskog roda, i Uskrsnućem razorio „žalac smrti“.

– To samo može učiniti božanska ljubav, koja želi privući sve ljude k Izvoru života.

Isus Krist je „Prvorođenac od mrtvih“ (Otk 1,5a), jer je prvi, od svih umrlih, uskrsnućem „rođen“ , u cjelovitosti i slavi, za vjećnost.

S njegovim Uskrsnućem svi mi primamo novi život, ukoliko krštrenjem umiremo grijehu, a u nadi i vjeri prijanjamo uz njega ‘Početnika i Dovršitelja vjere’ (Heb 12,2) i novoga života.

Apostol Pavao svjedoči o tom kršćanskom preporodu ljudi u Kristu: „Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života“ (Rim 6,4).  Svaki krštenik se „oblaći u Krista“,  živeći u novosti života, u ljubavi i svetosti, te sama smrt postaje sjedinjenje s Kristom, a ne nestanak ili odlazak u nepoznato: “Jer, ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću“  (Rim 6,5).

Kristovom pobjedom nad zlom, grijehom i smrču, svatko tko je kršten u Imenu njegovu, poprima i njegovu baštinu u Slavi, te kliče:“Abba! Oče!“, jer više nije rob, već „dijete Božje“. – Ipak, krštenje nije magijski čin, već taj dar spasenja treba ostvarivati u punoj slobodi i ljubavi, u sjedinjenju s Kristom Glavom Crkve, u snazi i darovima Duha Svetoga.

Kršćanstvo je, po Isusu Kristu i njegovom Uskrsnuću,  jedina i jedinstvena Poruka, Ponuda i Dar ljudskom rodu iz samoga Srca Stvoriteljeva –  koju nazivamo „Radosna vijest“ – da je ropstvo zlu okončano, grijeh oprošten i smrt pobjeđena. – Jedini ključ za ta neprocjenjiva blaga, koja izdižu čovjeka iznad „kozičkog slučaja“ ili „slijepe sudbine“ je u rukama samoga čovjeka, a to je vjera! – Vjeruješ li tom ljubitelju čovjeka – Bogu, odlućiš li i živjeti u toj novosti života, radosti, nadi i ljubavi, već je  sada tvoja vjećnost, slava i pobjeda.

     Dragi prijatelji, želim Vam tu radost Uskrsa, snagu Kristovu u nošenju životnog križa i pobjedu – u zajedništvu s njim – nad svakom nevoljom! Aleluja! Aleluja!

Sretan Vam Usksrs!