In memoriam: Dragutin Pasarić (1948-2021)

U povodu smrti Dragutina Pasarića – Drageca (1948-2021), dragog kolege i prijatelja, s kojim sam surađivao i družio se duže od tri desetljeća, imam potrebu objaviti ovo sjećanje, oprostiti se od njega i javno izreći sućut njegovoj obitelji, rodbini i prijateljima.

Otišao je zauvijek naš Dragec, dobri duh naše Kutine i Moslavine, marljivi kulturtreger, plodni pisac, radoznali istraživač zavičajne prošlosti, svestrani publicist, vrsni govornik i novinar do zadnjeg daha. Izuzetan čovjek.
U oproštajnom zapisu književnik, bivši političar i diplomat, i pokojnikov prijatelj, Đuro Vidmarović, zaključio je da Dragec u kulturnom krugu Moslavine nema niti će imati nasljednika. Još davne 1987. i hrvatski je književnik Matko Peić zapisao da je Pasarić neumoran, nezamjenjiv i nedostižan animator moslavačke kulture. Nažalost, obojica su u pravu. U Lonjskom polju, pokušat ću slikovito, srušio se stoljetni hrast lužnjak ogromne krošnje i sad je nastala velika praznina koju će prekriti amorfa i šaš. Dragec se preselio na Bolenovo, a pedesetak njegovih stvaralačkih godina u povijest. Vremena su se promijenila i takav bezgraničan entuzijazam, takvu neskrivenu i bezuvjetnu ljubav prema zavičaju i toliku volontersku požrtvovnost više nećemo doživjeti.
„Ovo je Dragec, naš kolega iz Petrokemije. Sve informacije iz Tvornice idu preko njega. Izvještava nas i o lokalnoj kulturi jer je on moslavački kulturtreger. Što god zatrebaš, on će ti pomoći“, tim riječima me je krajem osamdesetih tadašnji glavni urednik Moslavačkog lista, Josip Tropčić, upoznao s Dragutinom Pasarićem i pri tome je napomenuo da riječ kulturtreger, bez ironičnog prizvuka, znači nositelja kulture i organizatora kulturnih događaja. „Dragec, naime, uza sav svoj redovni posao već godinama na svojim leđima volonterski tegli kulturu da mu se svi čudimo od kud mu snage i volje“, pojasnio je Tropčić.
„Zovi me Dragec, i obraćaj mi se sa ti“, pružio mi je ruku pri upoznavanju srdačno i prisno kao da smo već stari novinarski pajdaši. Iako sam znatno mlađi, tada tek student politologije i novinarstva na praksi u kutinskim medijima, prihvatio sam. Kada sam u ljetu 1989. u Kutini i profesionalno zagazio u novinarske vode, putevi su nam se toliko isprepletali da smo se po raznim skupovima, priredbama i terenima družili satima i danima.
Dragutin Pasarić je novinarsku karijeru započeo u Moslavačkom listu i Radio Moslavini 1969. prvo kao vanjski suradnik, a potom i zaposlenik. Već kao mladi novinar napravio je spisateljski iskorak sa serijom kozerija „Štef Moslavec mlajši“ pisanih moslavačkom kajkavštinom. S duhovitim dosjetkama o umjetnom biku koji je već treći put prevario simentalku Šaravu ili o nogometnim ogledima Repušnjaka, Gračana i Voloderaca koji redovito završavaju uz pomoć milicije i liječnika, jer su „suci pobegli kroz kuruzu“, skrenuo je pozornost na sebe. Popularna kolumna nije bježala ni od jetke političke satire pa su se pojedini važni drugovi u Komitetu (vodeće tijelo Saveza komunista u Općini Kutina) i SUBNOR-u (udruženje boraca iz NOB-a) prepoznali. Kozerija je naprasno obustavljena. Neće njih neki balavac ismijavati. Mladog su novinara uzeli na zub, prijetili mu otkazom, sudskim progonom pa se on sklonio u manje opasni i neeksponirani Centar za informiranje INA-Petrokemije gdje nema politike već se piše o radnim podvizima u proizvodnji silnih tona mineralnog gnojiva. Nije mu išlo u prilog ni što je, kao najmlađi općinski vijećnik 1971, surađivao s predsjednikom Općine Kutina, Mijom Hladom, i njegovim zamjenikom, Slavkom Degoricijom, smijenjenim zbog „Hrvatskog proljeća“ i Matice hrvatske i najurenim iz Kutine. Pročulo se i da je s kolegom novinarom, Rudolfom Krznarićem Rudom, u pripitom stanju u motelu „Stari hrastovi“ kod Popovače pjevao „Ustani bane“ zbog čega su direktoru i glavnom uredniku Moslavačkog lista, Josipu Tropčiću, komitetlije naribale nos i poručile da takvom nedoličnom omladincu nije mjesto na radiju i u novinama.
Politika, međutim, nije ušutkala agilnog Repušnjaka niti je slomila njegov novinarski i stvaralački duh i instinkt. Uzrečica: jednom novinar, doživotno novinar, vrijedila je i za Pasarića. Nastavio je novinarsku suradnju u Moslavačkom listu i Radio Moslavini i proširio je na Vjesnik, Hrvatsku radio televiziju, HINA-u i na druga glasila.
Manje je poznato da je Dragec ilegalni sudionik demokratskih promjena u Moslavini i osnivanja ogranka HDZ-a u Kutini. Kutinski proljećari, Hlad i Degoricija, bili su među osnivačima HDZ-a u Zagrebu te su inicijatore i prve čelnike kutinskog HDZ-a, Ivana Lenića i Velimira Kvesića, uputili na Pasarića. Dragec im je napisao programske referate i druge dokumente.
Na, sada već povijesnoj, osnivačkoj skupštini HDZ-a 17. veljače 1990. u disko dvorani Sportskog centra u Kutini, koja je još zaudarala po dimu i prolivenom pivu od noćne zabave, sjedio sam kraj Drageca. Razglas s himnom je zatajio pa je predsjedavajući, Đuro Vidmarović, rekavši da to uopće nije problem jer mi „Lijepu našu“ znamo i otpjevati, prvi zapjevao. Orila se himna iz stotine grla, mahalo se zastavama s hrvatskim grbom i nacionalna euforija se širila na sve strane. Skupština je upamćena po istupu i kritici kutinskog slikara Ivana Milata da se u programskom referatu (pisao ga je Pasarić) ne spominje uloga druga Tita i Saveza komunista pa je zato ustao i u društvu „sa svojim bratom Srbinom, Đukom Bjegovićem“, kako je sam naglasio, iz protesta napustio skup. Međutim, skupštinu sam upamtio i po Dragecovom istupu. Degoricija je Pasarića javno pohvalio za njegov angažman i predložio u rukovodstvo novoosnovanog ogranka. Vidno uzrujan i uzbuđen, tresle su mu se i ruke i čeljust, izašao je za govornicu i zahvalio se. Potom je napustio dvoranu. Izašao sam za njim. Popili smo piće na šanku u predvorju.
„Ne treba meni više politike u životu. Imao sam već grdih problema s Partijom“, objasnio mi je kad se smirio. Bilo je još nekoliko pokušaja da se Pasarića, popularnog i omiljenog Moslavca, uvuče u politiku, ali je bježao od nje, poput većine Hrvata, kao vrag od tamjana.
Jednom prilikom svjedočio sam kako Dragec nešto prigovara Miji Hladu (saborskom zastupniku kutinske općine) koji se na njega otresao:
„Jesmo te tražili da se uključiš?! Je si li se uključio? Nisi. Sad šuti“, bio je odrješit Hlad.
Dragec mi je pokunjeno priznao: „Ima i pravo. Neću se više petljat u njihove stvari“.
Početkom Domovinskog rata, Pasarić je član Kriznog štaba Općine Kutina, za informativno-promidžbenu djelatnost, a potom iste poslove radi i za Zapovjedništvo Operativne grupe Posavina, na ratištu Zapadne Slavonije, gdje uređuje i njihovo glasilo „Hrvatski branitelj“. U prosincu 1991. bivši predsjednik Skupštine općine Kutina, Stjepan Magdić, tada časnik Hrvatske vojske, vodio nas je u netom oslobođeni Lipik. Ljupki zapadnoslavonski gradić, lječilište s austro-ugarskim graditeljskim štihom i njegovanim perivojima, gdje smo ljeti dolazili na kupanje, u silnim je borbama pretvoren u veliko zgarište. Ličio je na mali Vukovar. Kružili smo s automobilom ulicama punih porušenih i zapaljenih kuća, uz osakaćeno parkovno drveće i zanijemili od užasnih prizora. Kada smo se pribrali od šoka, Pasarić je prokomentirao:
„U Drugom svjetskom ratu, partizani iz moslavačke brigade željeznicom su se dovezi u Lipik, zauzeli ga i istog se dana kupali u bazenima. Grad nije pretrpio veće štete. Očito je ovaj rat teži, razorniji i prljaviji. Agresorska mržnja ne štedi ni ljude, ni kuće, ni bazene, ni drveće“.
Među događajima koje ću doživotno pamtiti je i Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, 15. siječnja 1992. Zavladalo je ratno primirje, utihnuli su topovi kod Novske, Lipika i Sunje, neprijateljski zrakoplovi prestali su kružiti nad Kutinom, a Hrvatska je postala međunarodno priznata država. Bila je srijeda, tradicionalni sajmeni dan u Kutini, grad je vrvio oduševljenim građanima. U prepunoj župnoj crkvi služena je sveta misa za Domovinu i njene poginule branitelje. Mnogima su zasuzile oči zbog pomiješanih emocija: sreće zbog Hrvatske i tuge zbog poginulih mladića čije su obitelji u crnini sjedile u prvim redovima.
Uoči mise, limena glazba INA-Petrokemije, tada kolektivno mobilizirana u vojni puhački orkestar, odsvirala je „Lijepu našu“, a potom se prigodnim govorom emotivno obratio Dragutin Pasarić. Nakon mise, na kojoj je i župnik msgr. Željko Slonjšak nadahnuto govorio o slobodnoj i nezavisnoj Domovini i žrtvi poginulih branitelja, orkestar i građani su niz Crkvenu krenuli prema središtu grada. Orkestar je svirao domoljubne koračnice, veselo se pjevalo i mahalo zastavama, a uz bistu Stjepana Radića u Kolodvorskoj ulici održan je i promenadni koncert.
„Kad si sve to brže bolje smislio i organizirao?“ pitao je Josip Tropčić Drageca, šefa parade, koji je ponosno u vojnoj odori hodao na začelju oduševljene kolone.
Uz rub ulice stajala je uplakana starija gospođa. Priđe joj Dragec:
„Teta, ovo smo dugo čekali“?
„Bogami, jesmo“, prozbori gospođa.
Sličnog ushićenja na ulicama Kutine bilo je i u kolovozu 1995, nakon „Oluje“ i povratka ratnika. Nedavno preminuli Vladimir Rupčić, tadašnji gradonačelnik, pozdravio ih je:
„Dobro došli kući, pobjednici!“
Znameniti hrvatski političar, HSS-ovac Stjepan Radić, kao i brojni Posavci imao je vinograd i klijet u Moslavini kod Gornje Vlahiničke. I danas to narod zove Radićev breg. Pasarić se potrudio da se to mjesto i dostojno obilježi. Tu se Stipica uz kupicu vina savjetovao s moslavačkim seljacima jer je poznato da Moslavcima škrlet i graševina otvaraju dušu pa se okuraže za politiku i druge važne stvari. Uoči Domovinskog rata, pred zgradom Privredne banke u Kolodvorskoj ulici, postavljena je bista Stjepana Radića koja nikada službeno nije otkrivena. Ratne okolnosti preduhitrile su veća okupljanja. Dragec je već imao pripremljenu govoranciju o Radiću i Moslavini.
„Klet je od davnina katedrala moslavačkog duha, od Stipice Radića do Mije Hlada i Ive Lenića. Uvijek su se u kletima donosile važne političke odluke“, objašnjavao bi Dragec kad bismo, nakon terenskog posla, zaglavili u kakvoj privatnoj klijeti.
Pasarić nam je u naslijeđe ostavio bogatu zavičajnu zbirku knjiga, publikacija i članaka pretežito povijesne, a djelomično i vjerske tematike u kojima je on autor, urednik ili nakladnik. Od njegove prve mjesne monografije, posvećene rodnoj Repušnici, do zadnje uređene knjige „Moslavina oživljena“, Đure Vidmarovića, nagomilao se tu poprilična broj naslova. Ove godine iz tiska će izaći i monografija kutinskog slikara Želimira Šiška, koju je također dijelom uredio. Afirmirao je niz lokalnih autora i mnoštvo lokalnih tema i sadržaja.
Uz novinarstvo, s Dragecom me povezivala i ljubav prema zavičajnoj povijesti pa sam se i sam upustio u istraživanja. Znali smo se i porječkati, ali ništa ozbiljno, zbog nekih povijesnih pitanja kao što su datum Dana grada Kutine, 10. studenoga, ili o povezanosti Kutine i dunje. Uz njegov nagovor objavio sam prve publicističke članke, a pomogao mi je dovršiti, urediti i izdati jednu mjesnu monografiju. U autorskom, uredničkom i izdavačkom poslu nesebično su mu pomagali supruga Ivanka i djeca Maja i Domagoj.
Generacije Moslavaca pamte Pasarića kako u narodnoj nošnji, s kupicom vina i s naherenim škrlakom, s voloderske pozornice uzvikuje: „Nek se pije graševina, nek popeva Moslavina“ ili „Volek naš dragi, drži nas pri snagi“. Dragec je, naime, utisno zavičajni pečat i kulturno-povijesni duh Moslavine brojnim javnim priredbama od najpopularnije „Voloderske jeseni“, do „Repušničkih susreta“, „Konjičkog maratona“ i „Budućnosti na rubu močvare“. Za sve te priredbe naš urednik, Josip Tropčić, skupno je govorio da su to sve „Pasarićijade“, jer se Pasarić toliko oko njih angažirao. Konjanike je čak pratio po čitavoj Hrvatskoj i susjednim zemljama. Jednom zgodom negdje u Lici, dok je zaneseno promovirao Moslavinu, udarila ga je kobila nogom.
„Izgleda da se ni konjima više ne sviđaju moje govorancije“, požalio se Dragec koji je buduće govore držao podalje od konjskog repa.
S hrvatskim književnicima Josipom Badalićem, Matkom Peićem, Đurom Vidmarovićem, Božicom Brkan i drugima landrao je po Moslavini. Tako je nastao niz zanimljivih putopisa, eseja i drugih književnih zapisa o našem kraju. Često je osobno, ili u društvu svojih matičara i kulturnjaka Dražena Kovačevića, Ante Juretića, Mladena Mitra, Slavice Moslavac, Katarine Brkić i drugih, hodočastio Ivanić-Grad, Čazmu, Garešnicu, Križ, Popovaču i manja moslavačka sela.
„Kad su nas već političari podijelili u tri županije, a crkva u dvije biskupije, neka barem mi kulturnjaci držimo ovu Moslavinu na hrpi“, znao je napomenuti.
Nakon demokratskih promjena 1990. Pasarić, vrsni poznavatelj zavičajne, ali i nacionalne povijesti i kulture, sudjeluje u temeljitoj promjeni naziva ulica, trgova, škola i ostalog javnog nazivlja u Kutini i okolnim naseljima. Prvo su u Kutini vraćena stara imena, koja se ionako nisu dala zatrti, Crkvenoj, Kolodvorskoj, Zagrebačkoj i Brdovitoj ulici. Za socijalističke Jugoslavije zvali su ih Basarina, Zaječarska, Socijalističke revolucije i Narodnog fronta. Krč kojeg su krstili Radničkim naseljem, ponovo se od 1990. zove Krč kao i Kutinska Ciglenica koju su zvali Ulicom 7. banijske divizije. Promijenjeno je uglavnom partizansko i komunističko nazivlje (Milenko Brković Crni, Petar Prica Mile, Andrija Sačarić Mali, Slavko Kezele Slavni, Veljko Vlahović, Boris Kidrič, Đuro Salaj itd.) što je zasmetalo mnogima iz Saveza komunista i SUBNOR-a.
„Sve si partizane izbrisao“, prigovorio mu je kutinski slikar Ivan Milat, član SUBNOR-a, inače i njegov profesor s kojim je rado vodio vrckave intelektualne polemike.
„Nisam profesore, ostali su Nazor, Kovačić i Kaštelan“, snalažljivo se branio Pasarić.
„A, Galeriji nisi dao ime?“ propitkuje Milat.
„Nisam, pričekat ćemo da vi umrete“, uzvrati sarkastično Dragec.
Znajući za taj razgovor, koji nam je Dragec prepričavao, jednom sam ga pitao zbog čega nije, kad je već sve mijenjao, promijenio i ime svoje rodne ulice, Fumićeve u Repušnici.
„Nisu tražili moji Repušnjaci, a ja im se nisam htio zamjerati. Nitko nije prorok u svom selu“, izgovarao se.
„Ništa, pričekat ćemo da ti umreš“, odgovorio sam mu na njegov način.
Kutina i Repušnica će, vjerojatno, na primjeren način u javnom prostoru obilježiti lik i djelo Dragutina Pasarića.
Bit ću slobodan predložiti da se, za početak, stihovi njegove pjesme „Crkvenoj u Kutini“, ili barem zadnji stihovi, ispišu na spomen-ploču i postave na početak te ulice: „Vulica Crkvena kak ludsko je živlenje, s trga na brdo k svršetku se penje“. Bio bi to dvostruki spomenik: pjesnikov spomenik voljenom gradu i gradski spomenik svom pjesniku“.
Zadnju kavu s Dragecom popio sam zadnjeg dana prije nego što su epidemiolozi pozatvarali gostionice. Ponovno otvaranje Dragec nije doživio. Pandemija nas je sve pogodila i promijenila nam živote. Pogotovo nama novinarima naučenima obilaziti javna događanja. I potresi su učinili svoje. Dragec se ni tu nije dao smesti. Završavao je, tiskao i promovirao Vidmarovićevu knjigu, radio na Šiškovoj monografiji, već planirao proslavu 50. obljetnice ogranka Matice hrvatske u Kutini … Nagovarali su ga da se prihvati pisanja Leksikona znamenitih Moslavaca jer je dio toga već objavio. Predlagao sam mu da, na tragu kozerija „Štefa Moslavca mlajšeg“ napiše zbirku svojih duhovitih doživljaja, zgoda i nezgoda, iz polustoljetnog javnog rada.
„Ma, koga bi to zanimalo?“ odmahnuo je rukom.
Međutim, kada je u užem društvu i u opuštenoj atmosferi sve to prepričavao uvijek bismo se dobro nasmijali. Iako smo neke slušali po više puta. Bilo je tu dosjetki, zafrkancija, pošalica …
„Repušnica je za Kutinu oduvijek zapad“, znao je isticati Pasarić važnost i uljuđenost svog rodnog sela, najvećeg u Moslavini.
„A Gornja Gračenica je zapad i za Kutinu i za Repušnicu“, replicirao mu je Boris Mesarić, njegov prijatelj i bivši direktor iz Petrokemije.
„A, ne! Vi ste Divlji Zapad“, uzvratio je Pasarić.
Bio je jedan o boljih govornika koje sam imao prilike slušati u četrdesetak godina novinarskog staža. Posebice je nadahnuto i zaneseno govorio o moslavačkom zavičaju, o njegovoj povijesti i kulturi koje je ponajbolje poznavao. Kad bi se dogovarale prigodne govorancije za kojekakve skupove znalo se ćuti: „Ma to će Dragec, njemu to ide ko iz rukava“. Čak se i u govorima pojedinih kutinskih političara naslućivao Pasarićev rukopis.
Jednom je zgodom nakon svete mise u župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Gornjoj Jelenskoj, koju je mirno i tiho vodio župnik vlč. Mato Mihaljević, Dragec u zanosu, jasno i glasno govorio o povijesti sela i kraja. Nakon govora i snažnog pljeska prišla mu je jedna bakica:
„Gospon Dragec, najbolše bi bilo da ste vi naš župnik. Matu nit čujemo nit razmemo“.
„Znate da bi i mogo. Znam se molit, a falabogu i propovedat. A po tom ženskom pitanju, kad bi i štel, nemrem više grešit“, objasnio je Dragec.
S vremenom se specijalizirao i za oproštajne govore na pogrebima. S dirljivim i toplim riječima ispratio je brojne viđenije Kutinčane i Moslavce. Neki su se još za života predbilježili za Dragecov govor. U krugu njegovih prijatelja kulturnjaka, matičara i novinara pao je zafrkantski prijedlog da bi najbolje bilo da oproštajni govor napiše i sam sebi.
Na kraju, čovjek koji je desetljećima bio pod reflektorom lokalne javnosti i držao posmrtne govore na velikim sprovodima pokopan je tiho i samozatajno, u krugu obitelji, uz tek nekolicinu prijatelja i više svećenika. Brojni su prijatelji i mnogi sugrađani imali potrebu i želju odati mu počast i zahvalu. Ipak, treba poštivati odluku obitelji.
S Pasarićem sam se zadnji put telefonom čuo 17. veljače:
„Imam jednu dobru i jednu lošu vijest. Nisam zaražen koronom, ali imam visoku temperaturu i lošu krvnu sliku. Nije mi baš dobro“, priopćio je novinarski kratko i jasno. Pitao me što je novog u Kutini i slave li HDZ-ovci godišnjicu osnutka ogranka. Inače, kao vrsni kroničar Kutine i Moslavine, desetljećima je pedantno vodio računa o obljetnicima značajnih događaja i osoba. Nisam mu stigao ni odgovoriti ni zaželjeti mu zdravlja već smo prekinuli razgovor.
„Čujemo se kasnije, evo zove me i Mesarić“, poručio mi je Dragec.
Nismo se više čuli.
Dragec, kolega i prijatelj, nikada me osobno nije razočarao ni iznevjerio. Valjda nisam ni ja njega. I kad mi je bilo najteže, kad su mi lokalni moćnici prijetili otkazom i zabranjivali emisije na radiju, nije mi okretao leđa, već bi me tješio i bodrio:
„Sve sam to preživio, preživjet ćeš i ti. Novinarski kruh zna biti tvrd i gorak. Izdrži.“
Bila mi je izuzetna čast i veliko zadovoljstvo više od trideset godina surađivati i družiti se s njim. Zauvijek će mi ostati u lijepom sjećanju.
Hvala ti na svemu, dragi kolega i prijatelju. Zbogom i počivaj u miru Božjem.

Ivan Gračaković