Blagdan svog zaštitnika bl. Alojzija Stepinca, biskupa i mučenika, svečano je u nedjelju 7. veljače proslavila je župa Kutinska Slatina. Svečano misno slavlje u župnoj crkvi predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s domaćim župnikom o. Andrzejom Woskom i p. Marianom Passerinijem.

Govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi biskup je rekao kako se onda odlično mogu primijeniti i na Stepinca, a gledajući njegove vrline mi trebamo od njega učiti. „Tako Knjiga o Jobu iznosi nekoliko bitnih istina. Prvo da je život na zemlji borba. Doista, u životu nas čekaju brojni izazovi i valja se znati s njima boriti i – pobijediti. Naš je sveti Blaženik uz ime Alojzije na krštenju dobio i ime Viktor – tj. pobjednik. Njegov je život bio doista neprestana borba. Ali i pobjeda! Nije naš Blaženik živio u lako vrijeme, dapače u najteže vrijeme povijesti čovječanstva, u Drugom svjetskom ratu kada je vladao sveopći kaos. On me međutim znao sačuvati mir i pouzdanje u Boga, dapače bio je svjetionik svima oko sebe, svojim svećenicima, narodu koji je kao pastir predvodio, i onima koji nisu bili katolici i čitavom društvu. Mogli bismo reći da je i on mogao reći s Jobom da se osjeća: kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Doista mu je bilo dosuđeno teško vrijeme puno kušnji. Međutim on je činio sve što je bilo moguće da utvrđuje braću u vjeri, u dobrim djelima, prosvjetljivao ih je istinom kada je vladao opći mrak. Za njega se ne bi moglo reći, kako je za sebe u jednoj životnoj sumornoj fazi – o kojoj govori današnji odlomak Knjige o Jobu – rekao za sebe starozavjetni pravedni patnik: I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. On nije tek ispraćao dane i noći čekajući da što prije prođu, već je koristio vrijeme da ih ispuni dobrim djelima“.

U nastavku biskup je upozorio kako se još uvijek u javnosti o njemu šire neistine, ali to je samo zato što još uvijek u javnom prostoru djeluju, govore i šire svoje utjecaje, ljudi koji su bili nositelji propalog režima koji je progonio Crkvu i koji još i danas djeluje iz pozadine izvrćući istinu. „Još uvijek ima puno onih koji su povijest učili i uče samo iz komunističkih udžbenika koji su prikazali događaje samo njima u korist te su istinu mijenjali kako im je odgovaralo. Šteta što nema više intelektualne znatiželje i ljudskog poštenja da se potraže ne samo knjige nego i svjedočanstva onih koji su od tog režima stradali te pričaju neku drugu ali istinitu povijest. Nama su u školi, dok sam ju ja polazio, govorili da Boga nema, no u kući mi smo se Bogu molili i moji su me odgajali tako da sam išao s njima u crkvu, bio ministrant i nisam propuštao nedjeljne mise. Zapravo još i danas krivo prikazivanje povijesti ima uzrok u tome što to naše hrvatsko društvo dopušta jer nije bilo lustracije, kao u drugim zemljama gdje je vladao totalitarizam kada su poslije njegova pada nestali iz javne scene i njegovi nositelji. Međutim ima puno više svjedoka koji govore o Blaženikovim dobrim djelima. I ti su svjedoci često iz redova nekatolika, kojima je on svesrdno pomagao ne gledajući tko su i kakvi su, znajući da su djeca Božja i da imaju svoje ljudsko dostojanstvo koje im ne smije osporiti ni jedna vlast i ni jedna ljudska sila“, poručio je biskup te pročitao svjedočanstva trojice pravoslavaca laika dr. Marka Vidakovića, svećenika Andreja D. Dimitrijevića i episkopa Dositeja.

Biskup je rekao i kako ga osobno začuđuje i jako boli pitanje koje si postavlja: kako to da su pravoslavci i laici i svećenici i episkopi, njegova vremena tako hrabro i istinito svjedočili o njegovim dobrim djelima i o njegovoj svetosti, a danas se u njihovim redovima ne može naći ni jedan jedini pravednik koji bi se usudio reći istinu. „Ili ne znaju ili ne žele reći istinu. Nije li to čudno? Postupci bl. Alojzija prema ljudima druge vjere i nacionalnosti poznati su premda ih neki izvrću i bez dokaza ga optužuju želeći tako čitavoj hrvatskoj naciji pridati nehumani karakter što nije točno. Ipak naša zadaća danas nije tek istraživati i analizirati postupke našeg svetog Blaženika, nego ga nasljedovati.
I mi smo, poput Joba, pozvani na trpljenje i borbu. Nije li nedavni teški potres upravo poziv na to da se ne uljuljamo već da se hrabro borimo za ono što je istinito i dobro? I baš kad prilike nisu dobre, kada vlada kaos i nesnalaženje u moralnom i duhovnom smislu, traže se jake osobe koje znaju što treba poduzeti i to čine hrabro i pomažu ljudima u nevolji bez obzira na njihovu vjeru i naciju. Mi smo ponosni na našeg Blaženika koji se vodio upravo tim kršćanskim načelima te je priskakao u pomoć i spašavao sve kojima je to bilo potrebno. Nije uvijek uspio, ali to nije bilo do njega, on je sve poduzeo da pomogne progonjenima, osuđenima, bolesnima. I zato je velik jer je nadišao granice vlastite zajednice, Crkve katoličke koju je neizmjerno ljubio, i jednako tako svoga hrvatskog naroda, ali je vidio da baš zato što je katolički svećenik i biskup treba pomagati svima koji su potrebni, obespravljeni i u nevolji, boriti se protiv laži i nepravdi, a za istinu i pravednost“, poručio je između ostalog biskup Košić te na kraju pozvao na molitvu za proglašenjem svetim bl. Alojzija.

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio o. Wosko zahvalivši biskupu što je usprkos teškoj situaciji u biskupiji pronašao vremena i snage da dođe na ovo slavlje.

Uz ograničen broj župljana slavlju su nazočili i predstavnici Grada Kutine na čelu s gradonačelnikom Zlatkom Babićem.

(SV)

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Stepinčevo u Kutinskoj Slatini

Kutinska Slatina, 7. veljače 2021. 

Draga braćo i sestre!

Ove nedjelje, 5. kroz godinu, ovdje u crkvi bl. Alojzija Stepinca u Kutinskoj Slatini već anticipiramo svetkovinu župe, blagdan našeg svetog zaštitnika.Čitanja koja smo čitali možemo odlično primijeniti na njega, a gledajući njegove vrline trebamo i mi od njega učiti.Tako Knjiga o Jobu (Job 7, 1-4.6-7) iznosi nekoliko bitnih istina.Prvo da je život na zemlji borba. Doista, u životu nas čekaju brojni izazovi i valja se znati s njima boriti i – pobijediti. Naš je sveti Blaženik uz ime Alojzije na krštenju dobio i ime Viktor – tj. pobjednik. Njegov je život bio doista neprestana borba. Ali i pobjeda!Nije naš Blaženik živio u lako vrijeme, dapače u najteže vrijeme povijesti čovječanstva, u Drugom svjetskom ratu kada je vladao sveopći kaos. On me međutim znao sačuvati mir i pouzdanje u Boga, dapače bio je svjetionik svima oko sebe, svojim svećenicima, narodu koji je kao pastir predvodio, i onima koji nisu bili katolici i čitavom društvu. Mogli bismo reći da je i on mogao reći s Jobom da se osjeća: „kao nadničar štono plaću čeka, mjeseci jada tako me zapadoše i noći su mučne meni dosuđene.“ Doista mu je bilo dosuđeno teško vrijeme puno kušnji. Međutim on je činio sve što je bilo moguće da utvrđuje braću u vjeri, u dobrim djelima, prosvjetljivao ih je istinom kada je vladao opći mrak. Za njega se ne bi moglo reći, kako je za sebe u jednoj životnoj sumornoj fazi – o kojoj govori današnji odlomak Knjige o Jobu – rekao za sebe starozavjetni pravedni patnik: „I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.“On nije tek ispraćao dane i noći čekajući da što prije prođu, već je koristio vrijeme da ih ispuni dobrim djelima. Još uvijek se u javnosti o njemu šire neistine, ali to je samo zato što još uvijek u javnom prostoru djeluju, govore i šire svoje utjecaje, ljudi koji su bili nositelji propalog režima koji je progonio Crkvu i koji još i danas djeluje iz pozadine izvrćući istinu. Još uvijek ima puno onih koji su povijest učili i uče samo iz komunističkih udžbenika koji su prikazali događaje samo njima u korist te su istinu mijenjali kako im je odgovaralo. Šteta što nema više intelektualne znatiželje i ljudskog poštenja da se potraže ne samo knjige nego i svjedočanstva onih koji su od tog režima stradali te pričaju neku drugu ali istinitu povijest. Nama su u školi, dok sam ju ja polazio, govorili da Boga nema, no u kući mi smo se Bogu molili i moji su me odgajali tako da sam išao s njima u crkvu, bio ministrant i nisam propuštao nedjeljne mise. Zapravo još i danas krivo prikazivanje povijesti ima uzrok u tome što to naše hrvatsko društvo dopušta jer nije bilo lustracije, kao u drugim zemljama gdje je vladao totalitarizam kada su poslije njegova pada nestali iz javne scene i njegovi nositelji. Međutim ima puno više svjedoka koji govore o Blaženikovim dobrim djelima. I ti su svjedoci često iz redova nekatolika, kojima je on svesrdno pomagao ne gledajući tko su i kakvi su, znajući da su djeca Božja i da imaju svoje ljudsko dostojanstvo koje im ne smije osporiti ni jedna vlast i ni jedna ljudska sila.Tako slušamo npr. svjedočanstvo jednog pravoslavca koji je poslije rata, kada je već bio osuđen naš sveti Blaženik, pisao: “Kardinal Dr. Stepinac je prvosveštenik bratske katoličke Crkve, džinovske svjetske organizacije, kojoj pripada skoro sav bratski Hrvatski Narod, veliki dio Naroda naše državne zajednice. Iz svoga dugogodišnjeg boravljenja u Hrvatskoj, a poznavajući prisutnost Hrvatskog Naroda sa svojom Crkvom, uvjeren sam, da Hrvatskom Narodu nije i ne može biti svejedno, da li njegov kardinal leži u katedrali kao osuđenik, kao pomilovan ili kao rehabilitiran. Bilo bi lakomisleno ignorirati ovu činjenicu, na što skrećem pažnju Svetom Arhijerejskom Sinodu, bona fidei.” To je napisao dr. Marko Vidaković, koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata surađivao s Dijanom Budisavljević, u 84. godini života. Pismo je uputio  Svetom arhijerejskom sinodu SCP-a, govoreći o pomoći koju je nadbiskup Stepinac pružio za uspješno djelovanje tzv. Dječje akcije.Poslušajmo još jedno svjedočanstvo pravoslavnog svećenika: «Ja, Andreja D. Dimitrijević, srpsko-pravoslavni sveštenik, koji sam posvećen u čin sveštenika 10. augusta 1953. g. u Sabornom hramu u Požarevcu (Srbija), izjavljujem pod zakletvom sledeće: Njegova Eminencija Blaženopočivši kardinal dr. Alojzije Stepinac je po mišljenju mnogih srpskih eminentnih duhovnika od kojih sam lično slušao najveći apologeta dvadesetog veka jer je branio svetu veru hrišćansku u najtežem periodu kada je bila, kao što je još uvek, ugrožena od bezbožnog crvenog ateizma. Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u Njega, jer je On podgrejavao ono, u ono doba što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo. Zato Ga s pravom mnogi, kao i ja poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove.Ja lično sam dobro upoznat sa arhipastirskom delatnošću ovoga velikog Nadbiskupa, pa sam slobodan tvrditi o petnaestogodišnjici Njegove smrti i to da je za vreme rata štitio sve ljude koji su bili ugroženi od ratne stihije bez obzira koje su vere ili narodnosti bili.Tačno znam, da su mu bezbožni komunisti prvih dana njihove strahovlade ponudili saradnju kada je On (onda Nadbiskup) tu suradnju odbio, jer kao verujući nije hteo “imati udela sa nevernicima”, tek onda su se bezbožnici “setili” da Ga treba uhapsiti i suditi. Velik je Njegov svetiteljski lik sijao između dva svetska rata u našoj Domovini i tako nastavio da sije i u najtežim danima za Crkvu Hristovu te je Njegovo mučeništvo opšteg karaktera za celu Hristovu Crkvu. Jedan veliki pravednik na samrtnom odru oprašta se od svojih bezakonih mučiteja i kaže: “Oprosti im, Gospodine!” Da li će On biti zvanično kanoniziran za svetitelja, moje nije da o tome prognoziram, ali je On u dušama istinskih vernika Vaseljenske Hristove Crkve već sveštenomučenik.Posedujem imena i dokumentaciju koliko je Njegova Eminencija pomogao za vreme rata ne samo Hrvatima nego i Jevrejima i Srbima. On je prvi osnovao Caritas u Europi, ali to ne mogu objavljivati jer su te osobe u Jugoslaviji. Nadam se da će zagovorom kardinala Stepinca pred Bogom uskoro sinuti sloboda i Hrvatskom i Srpskom narodu kada ćemo slobodno moći o ovome pisati i govoriti. Napisah ovo, ne radi Njegove pohvale, jer: “Ko će maju venac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo” (Njegoš), već radi pouke nas samih.»U potpisu: Prota Andreja Dimitrijević, Srpsko-pravoslavni paroh i Nastojatelj katedrale Sv. Save u Njujorku.Mons. Batelja navodi kako je nadbiskup Stepinac nekoliko puta intervenirao za izbavljenje iz zatvora pravoslavnih episkopa.”Tako se on u ljetu 1941. opetovano zauzeo za oslobađanje iz zatvora Zagrebačkog pravoslavnog metropolite Dositeja. Nakon druge intervencije episkop Dositej je pušten na slobodu.Dr. Ante Šumanović, koji je tamnovao zajedno s gosp. Dositejem, episkopom Srpske pravoslavne Crkve, reče u iseljeništvu, u Americi: “Začudio sam se, kako protestantski pastori nasjedaju (pa i mnogi Srbi u emigraciji) propagandi crvenih, da je nadbiskup Stepinac surađivao s ustašama u gonjenju Srba. Ja ovime svjedočim sa svojim punim imenom, da to nije istina.Ja sam bio godine 1941. uhapšen, odveden na policiju u Petrinjskoj ulici u Zagrebu, gdje sam između 27. travnja i 11. svibnja 1941. bio zatvoren u ćeliji br. 8 zajedno sa srpsko-pravoslavnim metropolitom Dositejem, koga do onda nisam lično poznavao. On je bio teško bolestan na arteriosklerozi, izvučen iz kreveta i bačen u moju ćeliju.On mi reče, da se nadbiskup Stepinac za njega zauzeo više no što bi to mogao rođeni brat. Rekao mi je dalje, da ima zahvaliti samo energičnom nastupu nadbiskupa Stepinca, da ustaše nisu (…) /u Zagrebu/ spalili i srušili pravoslavnu crkvu istoga dana, kada su zapalili židovski hram. Rekao je, da će biti prebačen u Srbiju – što je za njega onaj čas bilo najpovoljnije – i da to ima zahvaliti Stepincu.'” Ne trebamo dalje nabrajati jer bi taj niz bio nepregledan. Samo ću još spomenuti spašavanje, zbrinjavanje i udomljivanje kozaračke djece u ljetu 1942. u Sisku, gdje je preko 7.000 te djece prihvaćeno i liječeno, od kojih je na žalost mnogo i umrlo, ali ne zbog nehumanog postupka onih koji su ih zbrinuli nego zbog užasnog stanja u kojem su došli u Sisak. A zasluga, da je od te djece njih preko 6.000 spašeno i udomljeno mahom kod katoličkih obitelji, ide na prvom mjestu upravo nadbiskupu A. Stepincu koji je molio više puta i svećenike i vjernike da sve učine da se toj djeci pomogne.Mene osobno začuđuje i jako boli pitanje koji si postavljam: kako to da su pravoslavci – i laici i svećenici i episkopi – njegova vremena tako hrabro i istinito svjedočili o njegovim dobrim djelima i o njegovoj svetosti, a danas se u njihovim redovima ne može naći ni jedan jedini pravednik koji bi se usudio reći istinu. Ili ne znaju ili ne žele reći istinu. Nije li to čudno? Postupci bl. Alojzija prema ljudima druge vjere i nacionalnosti poznati su premda ih neki izvrću i bez dokaza ga optužuju želeći tako čitavoj hrvatskoj naciji pridati nehumani karakter što nije točno. Ipak naša zadaća danas nije tek istraživati i analizirati postupke našeg svetog Blaženika, nego ga nasljedovati.I mi smo, poput Joba, pozvani na trpljenje i borbu. Nije li nedavni teški potres upravo poziv na to da se ne uljuljamo već da se hrabro borimo za ono što je istinito i dobro?I baš kad prilike nisu dobre, kada vlada kaos i nesnalaženje u moralnom i duhovnom smislu, traže se jake osobe koje znaju što treba poduzeti i to čine hrabro i pomažu ljudima u nevolji bez obzira na njihovu vjeru i naciju.Mi smo ponosni na našeg Blaženika koji se vodio upravo tim kršćanskim načelima te je priskakao u pomoć i spašavao sve kojima je to bilo potrebno. Nije uvijek uspio, ali to nije bilo do njega, on je sve poduzeo da pomogne progonjenima, osuđenima, bolesnima. I zato je velik jer je nadišao granice vlastite zajednice, Crkve katoličke koju je neizmjerno ljubio, i jednako tako svoga hrvatskog naroda, ali je vidio da baš zato što je katolički svećenik i biskup treba pomagati svima koji su potrebni, obespravljeni i u nevolji, boriti se protiv laži i nepravdi, a za istinu i pravednost. U Prvoj poslanici svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 9, 16-19.22-23) apostol veli: „Braćo: Što navješćujem evanđelje, nije mi na hvalu, tà dužnost mi je. Doista, jao meni ako evanđelja ne navješćujem.“Za bl. Alojzija se može reći isto što i za sv. Pavla koji je rekao: „Bijah nejakima nejak da nejake steknem. Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim. A sve činim poradi evanđelja da bih i ja bio suzajedničar u njemu.“U ovim riječima leži motiv takvog djelovanja bl. Alojzija u vremenu rata, kada je trebalo zadržati razbor i štititi slabe. On je to činio gdje god je mogao i kako je umio. Zašto? Baš zato jer je znao da mu je dužnost naviještati evanđelje. Evanđelje po Marku (Mk 1, 29-39) pripovijeda nam o brojnim Isusovim čudesima: „I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.“ U rano ujutro, još za mraka, Isus se povukao na samotno mjesto i tu se molio. Kad su ga učenici pronašli, rekli su mu da ga svi traže na što je on odgovorio: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.«Isus je došao svima donijeti spasenje, proći sva mjesta i sve zemlje, doći svim ljudima svih naroda, da nas sve prosvijetli istinom i spasi. No, za one koji radije slijede tamu negoli svjetlo, potrebno je učiniti čudo. Mi se svi nadamo upravo tome, da Gospodin učini čudo i otvori slijepima oči, da se ne čuju samo tu i tamo neki – i to davni, već danas, ovdje i sada – glasovi svih koji će priznati istinu i svakome dati zasluženo priznanje za ono što su činili i bili.Tako i za našeg svetog Blaženika. Nadamo se da će to čudo uskoro uslijediti, za to se molimo. A molimo i njegov zagovor da i mi činimo svima dobro, bez razlike. Amen.